Klorirana otapala kroz povijest su bila naširoko korištena u industrijskim sektorima, uključujući čišćenje metala, kemijsku sintezu, ekstrakciju i odvajanje, obradu premaza i proizvodnju elektronike. Zbog svoje jake solventnosti - sposobne za otapanje ulja, voskova, smola i drugih organskih tvari - često su korištene za uklanjanje maziva i ostataka obrade s površina metalnih komponenti. Na primjer, diklorometan se koristio za skidanje boje, obradu smole i ekstrakciju organskih spojeva, dok se trikloroetilen intenzivno koristio za odmašćivanje metala i industrijsko čišćenje. Kako se fizikalno-kemijska svojstva različitih kloriranih otapala razlikuju, izbor otapala u bilo kojoj primjeni mora se temeljiti na specifičnim zahtjevima procesa.
Klorirana otapala mogu poslužiti kao reakcijski mediji, ekstraktanti ili sirovine u sintezi, odvajanju i pročišćavanju organskih spojeva. Određeni klorirani aromatski ugljikovodici koriste se u proizvodnji boja, farmaceutskih međuproizvoda i drugih finih kemikalija, dok se otapala poput diklorometana koriste za ekstrakciju i laboratorijsko odvajanje specifičnih organskih tvari. U obradi premaza, ljepila i polimernih materijala, neka klorirana otapala korištena su za otapanje smola, podešavanje viskoznosti formulacija ili uklanjanje postojećih premaza. Međutim, njihova specifična korisnost ovisi o kemijskoj strukturi otapala, kompatibilnosti s uključenim materijalima i relevantnim regulatornim zahtjevima; nisu sva klorirana otapala prikladna za svaku primjenu.
Kako su zahtjevi za zaštitu zdravlja i okoliša postajali sve stroži, industrijska uporaba kloriranih otapala suočavala se sa sve većim ograničenjima. Određene vrste - poput ugljičnog tetraklorida i raznih drugih kloriranih otapala - predstavljaju rizik od toksičnosti ili kancerogenosti, ili predstavljaju značajnu opasnost za okoliš, te su stoga podložne strogim propisima. Posljedično, pri odabiru otapala, tvrtke moraju uzeti u obzir ne samo faktore kao što su solventnost, brzina isparavanja, učinkovitost procesa i troškovi oporabe, već i pitanja kao što su izloženost ljudi, emisije ispušnih plinova i upravljanje otpadnim tekućinama. Pod uvjetom da su ispunjeni zahtjevi procesa, poduzeća bi trebala istražiti alternative manjeg rizika - kao što su sredstva za čišćenje na bazi vode, alkoholi ili otapala na bazi ugljikovodika - i osigurati da se svim tvarima upravlja u skladu s važećim propisima i informacijama navedenim u relevantnim Sigurnosno-tehničkim listovima (SDS).
